Truman wrote: ↑Beonegro, nisam očekivao da ćeš me pohvaliti.
Šta misliš o tezi da igramo prevaziđenu košarku u doba smallballa? I da je Pešić najveći krivac za poraz?
Pa ja uvijek pošteno, ko mi plati ja ga hvalim
Pitanje prevaziđene košarke je interesantno i nije moguće jednostavno odgovoriti na njega.
Ja zaista mislim da puno ljudi u našoj košarci nije shvatilo da se igra totalno promijenila i da je košarka postala sport brzine, preciznosti, vještine i spacinga više nego ikad u njenih 130 godina postojanja, i da zato imamo problem u selekciji i proizvodimo igrače koji su nepodobni za modernu košarku, posebno bekove, koji su svi teški i spori u odnosu na konkurenciju, plus što su nam plejmejkeri davitelji lopte i usporavači igre (Micić je najbolji- da ne kažem najgori - primjer, on nije lik koji prirodno ima vrhunski pregled igre i pas, tako da ponekad izgleda baš mučno, recimo i Teodosić je uvijek imao tu tendenciju da pridavi loptu, ali je on ipak bio najbolji dodavač na svijetu u svojoj generaciji, uključujući i NBA, tako da je imao taj instinkt da doda i u samom otvaranju napada ako vidi da to igrača spaja sa košem).
Sa druge strane, niko na svijetu, ni Don Nelson iz Run TMC show, čak ni Mike d'Antoni iz seven seconds or less faze (Nelson i d'Antoni su otprilike deda i otac small balla, mada ima tu i univerzitetskih trenera koji su uvijek selektirali niske, brze i agresivne ekipe, tipa Nolan "40 Minutes of Hell" Richardson poznat po tome da su mu ekipe igrale isključivo presing po cijelom terenu i nepostavljeni napad) ne bi igrali small ball sa Jokićem u ekipi. Tačnije rečeno, Jokić svojoj ekipi omogućava da ima benefite small balla, a da se istovremeno ne odriče klasičnog centra, tako da ne mogu da kažem da smo anahroni, dok god Jokić bude odlučio da nas daruje svojim prisitvom (ovo ne kažem na posprdan način kao Dule Vujošević, prosto mi je privilegija da ga gledam, a posebno u dresu Srbije, čak ni ovaj rezultatski brodolom mi nije pokvario užitak da gledam u reprezentaciji za koju navijam jednog od najvećih igrača u istoriji košarke).
E sad druga je stvar kako su se njegovi saigrači tome prilagodili, a nisu sjajno. Pešić je shvatio određene stvari (što pokazuje da nije senilan ni košarkaški prevaziđen) i Jokiću pridružio Lučića kao laganu četvorku koja je trebala da igra široko i održava dobar spacing (nažalost, Luča je odigrao užasno prvenstvo u napadu, šutnuo je 11 potpuno otvorenih trojki i pogodio jednu) i Kalinića kao dobrog defanzivca i atletu sposobnog da dobro igra sa strane pomoći i po potrebi preuzima sa Lučićem bez velikog hendikepa.
Problem je bio što nam je Micić kao najbolji bek i vođa spoljne linije davitelj lopte i usporavač igre (mada je možda nakon nekog vremena počeo da kapira neke stvari, imao sam utisak protiv Izreala i Poljske da je pojednostavio svoju igru i da manje davi), a posebno vrlo nesposoban odbrambeni igrač, koji je baš loš match za Jokića (Nikola je postao korektan odbrambeni igrač ali nikada neće biti lik koji sa lakoćom iskače na protivničke bekove, tako da nam je Italija baš najgora vrsta protivnika na kojeg smo mogli da naiđemo).
Dodatni problem je što naši igrači niti su naviknuti na centra koji će dodavanjem da ih spoji sa košem (u njihovu odbranu, niko nije, takvih na svijetu ima tačno 1, ako Draymonda Greena ne ubrajamo u centre), a, kao što sam pomenuo, nemaju ni fizikalije da hvataju sve što im se baci ka košu kao npr. Aaron Gordon, zbog čega to ne funkcioniše kao u Denveru (naknadna pamet: ovo je sasvim normalno, Denver već sezonama gradi tu igru, to ne može da se napravi za mjesec dana, tako da je problem vjerovatno više bio u našim očekivanjima, nego u izvedbi na terenu).
Uprkos svim tim problemima, naša igra u napadu je bila dobra, svako je imao svoju ulogu i za svakoga je postojala ideja da se dovede u situaciju da radi ono što najbolje radi. Ono što je meni pokazatelj da se ozbiljno radilo i da se na pripremama nešto i postiglo je broj izgubljenih lopti na utakmicama u grupi - mi praktično nismo gubili više od 10 lopti ni u jednoj utakmici, što je impresivno, bez obzira što je konkurencija bila nedorasla. Takođe, zahvaljujući Jokiću, spoljna linija je imala veliki broj otvorenih šuteva, i tu je zaista teško naći neke velike zamjerke.
Što se tiče utakmice sa Italijom, tu ima više faktora, a prvi je da su Italijani odigrali jednu sjajnu utakmicu. Od ostalih stvari, probaću da rangiram po bitnosti ono što ja mislim da su bili najveći problemi na našoj strani:
- Micićeva odbrana i zalaganje u istoj je bilo skandalozno;
- Micić, Lučić, Gudurić i Jaramaz su zbirno šutirali 1/16 za 3, i to uglavnom iz čistih situacija;
- Pešić nije mijenjao odbranu koja očito nije funkcionisala sve do 2-3 minuta pred kraj (tek tada se sjetio da proba sa preuzimanjem svako - svakog), kad je bilo kasno za sve;
- Pešić je predugo držao Jokića na klupi (i predugo totalno inferiornog Milutinova na terenu);
- Pešić je zaboravio na klupi Marinkovića koji je odlično otvorio šuterski plus je djelovao kao jedini u spoljnoj liniji - uz Kalinića - sposoban da odgovori na atletiku i agresivnost Italijana;
- Melli je odigrao strašnu utakmicu i uspio da nam smanji prednost koju je Jokić trebao da nam garantuje. Jedan momak sa Vox92 foruma se potrudio da izvuče statistike Jokića i Mellija za tih 22-23 minuta tokom kojih su obojica bili na terenu, i Jokić u tom period jeste bio bolji (23 poena, 7 skokova i 11 iznuđenih faulova vs. 19 poena, 5 skokova i 2 rampe), ali ne onoliko dominantan koliko smo očekivali od MVP-a NBA lige protiv random skraćenog EL centra).
Dovoljno od mene za ovaj put, probaću ovih dana da napišem malo i o stanju o savezu i perspektivama košarke u Srba.
