Zapravo sam ušla bez predznanja a nisam gledala rediteljev opus. Moglo bi se reći greška; ne sasvim, ali film je za mene ipak razočarenje iako sam ga odgledala do kraja sa izvesnim interesovanjem.
Naime, počinje kao egzistencijalistička, intelektualno naelektrisana drama uzemljena u stvarnosti (Dejvid Tevlis, Toni Kolete dodatno raduju uz inicijalne dijaloge i odnose koji draže ganglije), a pretvara se u samozadovoljavajući arthaus, nelinearan, metaforičan, meditativan i na koncu nelogičan.
Shvatam da me ovi kvaliteti kod nežanrovskih filmova - vrlo rado suspendujem nevericu kod horora i srodnih žanrova - automatski odbijaju i čak frustriraju. Sve sto se protivi time/space kontinuitetu me izrazito nervira, još kad na to dodate muzičke numere

Recimo da sam uživala u 1/3 filma, do momenta kad realnost biva izbačena kroz prozor i na mećavu, i dodajmo da ovo - pod uslovom da ste skloni ovakvim uradcima - ne bi trebalo gledati pred 30. ili 40. rođendan, za svaki slučaj. Depresivno.