Brzo ili dubinsko čitanje?
Moderator: Truman
Brzo ili dubinsko čitanje?
Da...japanski i turski...ja sam ga ucio zbog cura i stipendije a odabrali su neke druge supljatore
Brzo ili dubinsko čitanje?
Naleteo sam danas na ovo:
Na poleđini knjige piše:
"Toni Buzan, nadaleko poznati autor i tvorac ove metode tvrdi da bolje pamtimo ako brže čitamo, a naučna istraživanja i eksperimenti to potvrđuju. Knjiga sadrži objašnjenja koja omogućavaju čitaocu izbor između više tehnika čitanja teksta, prevazilaženje problema učenja i razumevnja, pamćenje pročitanog teksta i uvid u sopstveni napredak kroz praktične primere."
E sad, ne mogu da kritikujem metodu koju ne poznajem - jedino što znam o ovoj knjizi i njenom sadržaju je ovo što sam pokazao - ali važi sledeće: pod "brzim" i "sporim" čitanjem ne mislim na broj stranica u minuti, već na ukupno vreme od početka čitanja do kraja. Hoću da kažem, možete pročitati knjigu od 100 stranica tokom jednog popodneva, a možete je podeliti na 20 stranica dnevno i čitati je 5 dana. Oba pristupa imaju svojih prednosti, a prednost ovog drugog je u većem broju odmaranja između perioda čitanja. Kad čovek spava, svest odmara, ali podsvest radi, a - kao što kaže Kormak Makarti u jednom eseju - podsvest je pametnija od svesti. To vam je ono kad batalite neki matematički problem i posle nekoliko dana vam rešenje "dođe" naizgled samo od sebe. Eureka!
Dakle, nije bitno koliko brzo čitate reči i rečenice i stranice - to je individualno - već koliko vremena posvetite onome što ste pročitali van samog akta čitanja. Takođe, bitno je kako vizuelizujete pročitano i kakve vam emocije ono izaziva. Jake emocije se pamte, a posebno negativne.
Evo zato knjige koju preporučujem svima koje zanima čitanje (a znam da bi se svidela posebno Trumanu):
Adler je bio velika faca u američkom obrazovanju. Bio je u uredništvu Enciklopedije Britanike, radio na projektu The Great Books of the Western World. Inače je sledbenik Aristotelove filozofije i zato je kod njega sve lepo i uredno složeno i predstavljeno. Ovi knjigu je originalno objavio 1940, ali ovo drugo i dopunjeno izdanje je izašlo 1972, uz pomoć Van Dorena.
Iako je ova knjiga izazivala parodije još od svog prvog objavljivanja - neko je odmah bio objavio Kako čitati dve knjige - Adler je u pravu: ne ume svako da čita, čak ni kada je fakultetski obrazovan. U smislu: ne ume svako da ode dalje od elementarnog nivoa, koji se uči na početku osnovne škole. U nekim skorijim raspravama koje sam vodio sa (valjda) akademski obrazovanim građanima, ti su predstavljali živi dokaz ove tvrdnje.
Adler glavnu razliku između slušanja i čitanja vidi u fizičkom prisustvu ili odsustvu učitelja/mentora, ali danas to ne mora da bude tačno. Audioknjige i svi mogući zapisi predavanja su danas pristupačni koliko i knjige. Na sva pitanja koja čitalac ili slušalac ima povodom sadržaja mora on/ona uglavnom da odgovori sam(a) i kod jednih i kod drugih. (Da ne uzmemo u obzir i to da je danas komunikacija sa autorima i profesorima daleko lakša nego ikad ranije.)
Na poleđini knjige piše:
"Toni Buzan, nadaleko poznati autor i tvorac ove metode tvrdi da bolje pamtimo ako brže čitamo, a naučna istraživanja i eksperimenti to potvrđuju. Knjiga sadrži objašnjenja koja omogućavaju čitaocu izbor između više tehnika čitanja teksta, prevazilaženje problema učenja i razumevnja, pamćenje pročitanog teksta i uvid u sopstveni napredak kroz praktične primere."
E sad, ne mogu da kritikujem metodu koju ne poznajem - jedino što znam o ovoj knjizi i njenom sadržaju je ovo što sam pokazao - ali važi sledeće: pod "brzim" i "sporim" čitanjem ne mislim na broj stranica u minuti, već na ukupno vreme od početka čitanja do kraja. Hoću da kažem, možete pročitati knjigu od 100 stranica tokom jednog popodneva, a možete je podeliti na 20 stranica dnevno i čitati je 5 dana. Oba pristupa imaju svojih prednosti, a prednost ovog drugog je u većem broju odmaranja između perioda čitanja. Kad čovek spava, svest odmara, ali podsvest radi, a - kao što kaže Kormak Makarti u jednom eseju - podsvest je pametnija od svesti. To vam je ono kad batalite neki matematički problem i posle nekoliko dana vam rešenje "dođe" naizgled samo od sebe. Eureka!
Dakle, nije bitno koliko brzo čitate reči i rečenice i stranice - to je individualno - već koliko vremena posvetite onome što ste pročitali van samog akta čitanja. Takođe, bitno je kako vizuelizujete pročitano i kakve vam emocije ono izaziva. Jake emocije se pamte, a posebno negativne.
Evo zato knjige koju preporučujem svima koje zanima čitanje (a znam da bi se svidela posebno Trumanu):
Adler je bio velika faca u američkom obrazovanju. Bio je u uredništvu Enciklopedije Britanike, radio na projektu The Great Books of the Western World. Inače je sledbenik Aristotelove filozofije i zato je kod njega sve lepo i uredno složeno i predstavljeno. Ovi knjigu je originalno objavio 1940, ali ovo drugo i dopunjeno izdanje je izašlo 1972, uz pomoć Van Dorena.
Iako je ova knjiga izazivala parodije još od svog prvog objavljivanja - neko je odmah bio objavio Kako čitati dve knjige - Adler je u pravu: ne ume svako da čita, čak ni kada je fakultetski obrazovan. U smislu: ne ume svako da ode dalje od elementarnog nivoa, koji se uči na početku osnovne škole. U nekim skorijim raspravama koje sam vodio sa (valjda) akademski obrazovanim građanima, ti su predstavljali živi dokaz ove tvrdnje.
Adler glavnu razliku između slušanja i čitanja vidi u fizičkom prisustvu ili odsustvu učitelja/mentora, ali danas to ne mora da bude tačno. Audioknjige i svi mogući zapisi predavanja su danas pristupačni koliko i knjige. Na sva pitanja koja čitalac ili slušalac ima povodom sadržaja mora on/ona uglavnom da odgovori sam(a) i kod jednih i kod drugih. (Da ne uzmemo u obzir i to da je danas komunikacija sa autorima i profesorima daleko lakša nego ikad ranije.)
Brzo ili dubinsko čitanje?
Ah, vidim da je Buzanova knjiga - na engleskom zvana The Speed Reading Book - izašla 1971. U predgovoru za svoje izdanje iz 1972, Adler govori o brzinskom čitanju (speed reading) kao trendu, i pretpostavljam da je ova prva knjiga njegov začetnik.
Pomenuću još dve stvari o Adlerovoj knjizi.
Prvo, on se najvećim delom bavi nebeletristikom, iako ima i poglavlja posvećena onom što zove imaginative literature, kao i poeziji i drami. Na kraju knjige je indeks preporučenih dela, Adlerov "kanon", i tu ima jako puno teorije (na primer, Darvin) i filozofije.
Drugo, poenta je čitati knjige koje su nešto "over your head". Malo iznad vašeg nivoa razumevanja, da tako kažem. Jer, kao što se mišići vežbaju kada ih podvrgnete stalnom i ritmičkom naporu (u formi, na primer, sklekova), tako se vežbaju i moždane ćelije. Da ne bude prelako, i ne preteško.
Pomenuću još dve stvari o Adlerovoj knjizi.
Prvo, on se najvećim delom bavi nebeletristikom, iako ima i poglavlja posvećena onom što zove imaginative literature, kao i poeziji i drami. Na kraju knjige je indeks preporučenih dela, Adlerov "kanon", i tu ima jako puno teorije (na primer, Darvin) i filozofije.
Drugo, poenta je čitati knjige koje su nešto "over your head". Malo iznad vašeg nivoa razumevanja, da tako kažem. Jer, kao što se mišići vežbaju kada ih podvrgnete stalnom i ritmičkom naporu (u formi, na primer, sklekova), tako se vežbaju i moždane ćelije. Da ne bude prelako, i ne preteško.