Page 2 of 2

Šta čitamo?

Posted: Mon Jan 28, 2019 4:47 pm
by Josef K.
E, nisam Golo sunce još, vidiš

ove sf-ove iz Polaris/Kentaur kolekcije čitam na skenu, nažalost, a nakon Pećina obrnuh par stvari na papiru koje su me čekale, vratiću se tome svakako

uh, za Kraj vječnosti dobih jednu veeeliku preporuku od druga koji je sf fan, to mi je na listi svakako

Šta čitamo?

Posted: Tue Jan 29, 2019 7:02 pm
by Baudrillard
Dejan Atanacković - Luzitanija
U pitanju je Atanackovićev prvi roman za koji je dobio NIN-ovu nagradu, ideja je zanimljiva problem je realizacija, priča je suviše raslojena, previše digresija, da ponekad više podseća na zbirku priča nego na roman.
U suštini ovo je dobra knjiga, i s obzirom da je u pitanju prvi roman, treba zažmuriti na te nedostatke. Biće zanimljivo videti kakva će biti sledeća knjiga ovog autora.

Šta čitamo?

Posted: Tue Jan 29, 2019 7:06 pm
by Josef K.
Uh ja tu Luzitaniju batalih nakon 50tak stranica, mnogo mi zamorno bilo

zanimljivo, i Tiho teče Misisipi od ovog najsvježijeg NINovca sam batalio brzo, to mi je tek bilo dosadno

Šta čitamo?

Posted: Tue Jan 29, 2019 8:37 pm
by Baudrillard
Luzitanija jeste zamorna pomalo, teško je pratiti radnju, mislim da je hteo da u prvom
romanu pokaže šta sve zna i ume, ali to baš nije najbolje ispalo.
Mada je meni knjiga ipak dobra i pored očiglednih nedostataka.

Tabaševića nisam čitao, ali sam uglavnom čuo loše kritike za njegove knjige.

Šta čitamo?

Posted: Thu Jan 31, 2019 5:06 pm
by Truman
Паукова мрежа, Агата Кристи.
Репризирам ову књигу, сјајан заплет има.

Šta čitamo?

Posted: Sun Feb 03, 2019 10:38 am
by Baudrillard
Digitalni život - Španska i hispanoamerička priča novog milenijuma
Ono što povezuje sve priče iz ove antologije je upravo kako i naslov kaže digitalni život,
nove tehnologije, internet. Naravno nije to glavna tema, ali se u svim pričama pojavljuje
kao simbol, motiv ili usputni detalj.

Šta čitamo?

Posted: Sun Feb 03, 2019 2:03 pm
by Mhejl
stavih i na dw, pa može i ovdje:
Image

"Pesme daleke zemlje" je daleko od lošeg SF romana, ali je istovremeno i daleko od dobrog dijela, naročito ako ga poredimo prema standardu Klarkovih remek-dijela - Kraja djetinjstva i Grada i zvezda. Ne, on je daleko od toga da bude prilično umorna i neinspirisana reciklaža ranijih motiva uz tek nešto malo novih ideja, poput Oka vremena i Odiseje u svemiru 3000, ali nema snagu, viziju i koncentraciju ideja koju nam daju najbolja djela žanra. Pesme daleke zemlje ima dosta toga da kaže - ali na stilski inferioran, konfuzan, u konačnici prilično prozaičan način. Mislim da je dosta stvari jasnije i ukoliko pročitate Klarkov predgovor priložen u domaćem izdanju -  ovdje je veći fokus bio na kolikoj-tolikoj naučno utemeljenoj  mogućnosti različitih tehnologija, te konstruisanju socijalnih interakcija koje mogu nastati kao posljedica primjene datih tehnologija. Klark u ovoj knjizi na vrlo logičan način ekstrapolira posljedice čovječanstva koje može da ostvaruje inter-planetarna putovanja, tj. između solarnih sistema, ali ne po brzini koja je veća od brzine svjetlosti. Iz toga proizilazi niz socijalnih posljedica i pritisaka, te genijalnih naučno-inžinjerskih doprinosa rješenju ovog pitanja. Džinovski "sijački" brodovi, prepuni DNK sekvenci ljudi i životinja, iz kojih se po spuštanju na novu planetu formiraju novorođenčad dok džinovski roboti i teraformerske mašine pripremaju novu koloniju za život. Viševjekovna hibernacija, uz složene metode selekcije posade kako bi svaki specijalista koji bi mogao da potencijalno zatreba novoj koloniji bio dostupan i spreman za buđenje. Formiranje džinovskih ledenih štitnika oko broda, kako bi mogli da podnesu trenje i eventualne udare prilikom putovanja svemirom na 1/20 brzine svjetlosti. Džinovski "svemirski lift", što je očito ideja koja potpuno fascinira autora, budući da je provlači kroz više knjiga. Da se razumijemo, Klark ima izuzetnu kombinaciju talenata povoljnu za naučnog genija ili autora SF - ogromnu erudiciju uz nevjerovatnu maštu, kreativnost i sposobnost da ekstrapolira nevjerovatne zaključke iz polazne premise. Upravo zato je taj daleki budući svet koji nam otkriva- istovremeno poznat i nepoznat.

Međutim, upravo u Pesmama daleke zemlje Klarkov talenat pokazuje svoja ograničenja, budući da - uprkos izuzetno zanimljivim premisama - ne uspjeva da izgradi psihološki uvjerljiv svijet u narativu za koji se odlučio, a koji podrazumijeva naraciju iz perspektive niza likova. Nakon propasti Zemlje jer se Sunce pretvorilo u supernovu, ogromni kolonijski brod za 900,000 preživjelih putuje ka Seganu dva, novoj planeti koju trebaju naseliti. Međutim, put ih dovodi u blizinu Talase, ogromne okeanske planete kolonizovane automatizovanim brodom prije 700 godina, gdje se na nekoliko postojećih ostrva (jedinih kopnenih masa) formiralo relativno idiličko i stagnirajuće demokratsko društvo. Susret će izmijeniti i nove koloniste i starosjedioce...

Kao što sam već napomenuo, narativ je difuzan, konfuzan, nije istinski usresređen ni na jednu ideju ili osnovnu misao-vodilju, već predstavlja predstavljanje jednog po jednog SF koncepta (embrionski brodovi, svemirski lift, itd.), koji su vrlo krhko povezani prilično banalnom pričom i likovima. Da, možda će neko reći da je autor ovdje pokušao da bude prizemniji i humaniji, prikazujući jedan naizgled sporedan događaj u hronici ljudske rase, ali i kako je dubok uticaj imao na obične ljude. I to bi bilo odlično - kada bi ti ljudi zaista bili ljudi, "disali" na stranicama, imali emocije i unutrašnje sukobe, životnu filozofiju koja ih vuče naprijed, u uspjeh ili propast. Ne  - napisano ostavlja utisak konstantne "ravne linije", čak i prilikom dešavanja koja bi trebala da budu dirljiva, poput smrti mladog Kumara ili trudnoće jedne od junakinja. Dalje, svijet Talase je prikazan vrlo iritantno: iako nemam sumnje da bi ovako stangantno društvo bilo moguće, njegovo prikazivanje kao utopije je daleke od poželjnog ili logičnog. Žitelji Talase nemaju nikakvih naročitih ciljeva, ambicija, volje za moću - njihovo društvo jeste utopističko u smislu lišenosti nasilja, rata i konflikta, ali istovremeno djeluje i užasno dosadno, banalno, pasivno do granica imbecilnosti. Sa druge strane imamo koloniste koji su nedovoljno oslikani, uz svega nekoliko uzgrednih napomena o kolektivnom osjećaju krivice jer su preživjeli kraj Zemlje, a toliki drugi nisu. Jedina iole zanimljiva grupa su bili Sabre (ne znam kako se zovu na engl) - grupa tvrdokornih i otpornih kolonista sa uništenog Marsa, čvrsta zajednica koja je odlučna da zavladaju ogromnom Talasom i njenim potencijalima, a ne da provedu narednih 150 godina kolonizujući neplodno parče kamena kao što je određena destinacija, Segal 2. Ipak, neke od rasprava o zemljinim poslednjim danima, a naročito o religiji - su bile izuzetno interesantne.

U konačnici, knjizi nedostaje fokus i jasniji stav prema dešavanjima; ovako predstavlja kostur od narativa, nevješto teturanje od jedne odlične ideje do druge.

Šta čitamo?

Posted: Thu Feb 07, 2019 9:18 pm
by Baudrillard
Ana Radin - Motiv vampira u mitu i književnosti
U prvom delu ove studije obrađuje se pojam i poreklo vampira, a u drugom vampir u srpskoj
književnosti XIX i XX veka.

Šta čitamo?

Posted: Thu Feb 07, 2019 10:25 pm
by Dybuk
Baudrillard wrote:
Thu Feb 07, 2019 9:18 pm
Ana Radin - Motiv vampira u mitu i književnosti
O, lepo. To je nešto što bih i ja rado prelistala 8-)

Šta čitamo?

Posted: Thu Feb 07, 2019 10:47 pm
by Truman
L'odore della note, Andrea Camilleri
Још једна авантура с комесаром Монталбаном. Овог пута превара милионских размера, разни занимљиви сицилијански ликови улазе и излазе у фокус приче. Језик нестандардан, тешко га пратим.

Šta čitamo?

Posted: Sun Feb 10, 2019 8:18 am
by Baudrillard
Vladimir Pištalo - Sunce ovog dana (Pismo Andriću)
U pitanju je epistolarni roman, mada mene više liči na nešto između zbirke priča i eseja.
Pištalo se obraća Andriću na sličan način kao on Goji u Razgovoru sa Gojom.

Šta čitamo?

Posted: Sat Feb 16, 2019 2:09 pm
by Baudrillard
Borislav Pekić - Novi Jerusalim (Gotska hronika)
Knjiga sadrži pet pripovedaka: Megalos Mastoras i njegovo delo, 1347., Otisak srca na zidu, 1643., Čovek koji je jeo smrt, 1793., Svirač iz zlatnih vremena, 1987., Luče Novog Jerusalima, 2999.
I ovde se neke priče temelje na "pronađenom" rukopisu, očigledno je to omiljeni Pekićev narativni postupak, u većini priča prisutna je doza fantastike. Svaka priča je u znaku jednog od pet elemenata: Vatre, Zemlje, Vode, Vazduha i Metala.

Šta čitamo?

Posted: Sun Feb 17, 2019 6:06 am
by Josef K.
Borislav Pekić - Novi Jerusalim (Gotska hronika)
Ha, ja je bas dovrsih prije par dana

uzeh Hamleta da citam, nisam od srednje skole